Svoje tvrdnje o vrijednosti otajstava kršćanske vjere u prijepornim župama biskup Perić oslanja o kanone, ali samo onda kad mu to odgovara. Iz iskustva se zna da kanoni, načelno, ne mogu jamčiti istinitost ni tih njegovih ni ičijih tvrdnja. Ako su tvrdnje neistinite, kanonima im se ne može ucijepiti istinitost.

U onako oblikovanim kanonima nema tragova koji bi upućivali i na kakav oblik bavljenja istinom, što ne znači da kanoni nemaju nikakvih veza s istinom. U njima je, naime, vrlo jasno priopćena istina o namjeri i onih koji su kanone onako oblikovali kako su ih oblikovali i onih koji ih kaznama nameću kao normu vjerničkom ponašanju. Kanoni bi imali neupitnu vrijednost kad bi ih se moglo činjenicama na bilo koji način povezati s Kristom.

Znakovito je da je Krist konstantno prešućivan u tvrdnjama biskupa Perića o vrijednosti otajstava kršćanske vjere u prijepornim župama i u kanonima o koje oslanja svoje tvrdnje. A tko je biskup Perić bez Krista u sakramentalnom svijetu? Vrač. Što on može bez Krista učiniti? Može samo vračati.

I biskup Perić ima svoje „kanone“. Njihova vrijednost nije manja od vrijednosti kanona koje on rabi kad govori o vrijednosti otajstava kršćanske vjere u prijepornim župama. Zanimljivo: biskup Perić prizna vrijednost obreda potvrde koji obavi pravoslavni svećenik, ali tvrdoglavo osporava vrijednost tog istog obreda kad ga obavi hercegovački fratar, i to u župama koje su godinama u izvanrednim okolnostima.

„Napustivši spasonosnu veru, rimokatolici su istupili iz broja onih koji se spasavaju. Napustivši bogopredane spise svetih otaca, oni su otpali od suštine jerarhije, tj. ostali su bez episkopske vlasti i blagodati. Od Hristove Crkve Rimokatolička crkva je otpala u jeres“ (Pravoslavna enciklopedija, III, Beograd 2002).

Bog je posvudašnje biće. U svakom trenutku čovjekova života on je nazočan i po svojoj volji. Čovjek ne preuzima tu volju mehanički. Težnja za savršenošću čovjekova je temeljna životna obveza. U toj težnji da na najbolji mogući način izvršava tu obvezu, on se susreće s Božjom voljom i postaje njezin suradnik. Uspješan suradnik može trajno ostati samo kad odlučno stoji iza svojih prava i savjesno izvršava svoje obveze.

Da ne bi bilo nesporazuma, ovdje nije riječ ni o pravima koje netko nekomu može dati i uskratiti, ni o obvezama koje netko nekomu može nametnuti i od kojih netko nekoga može osloboditi. U ovom slučaju prava i obveze su uvjeti od Boga dani u kojima je čovjek ostvariv kao uspješan pothvat. Na ta prava i na te obveze moralo bi neutrudivo podsjećati i crkveno pravo.

Na žalost, crkveno pravo dostatno ne podupire ta prava i ne potiče na izvršavanje tih obveza. A zna se i zašto. Tvorci toga prava i zagovornici njegove primjene ne zalažu se dostatno za čovjeka ostvarljiva u suradnji s Bogom, nego za čovjeka poslušnika, tj. uporabljiva bez otpora.